Priča br. 21

 

Ruka Svetog Jovana Krstitelja

 

Autor: Đorđe Nikolić

 

 

Ako zakoračite unutar Dvorske kapele na Dedinju, posvećene Sv. Apostolu Andreju Prvozvanom, moćićete da naslutite koliko je Beograd zaista mesto spajanja. Jer Beogradu kao da nije bilo dovoljno to što se, unutar ove kapele, pored srpskih kraljeva, molio i jedan afrički car. Ovom mestu, odakle se pruža veličanstven pogled na Dedinje, Košutnjačku šumu, Topčider i Avalu, pošlo je za rukom da spoji čuveni Red vitezova Sv. Jovana, turskog sultana Bajazita II, Napoleona, carsku Rusiju i srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića u jednu jedinstvenu priču.

Na svom putu ka Egiptu, 6. juna 1798. godine, Napoleon Bonaparta zatražio je da uđe u maltešku luku i popuni zalihe sveže vode. Rukovođen neutralnošću Malte Veliki Komandir je odobrio ulazak brodova, s tim da su odjednom mogla ući najviše četiri broda. Taj trenutak će označiti i pad do tada neosvojive tvrđave Valeta, bez i jednog ispaljenog metka.

Suočivši se sa opasnošću da pad Malte može značiti i potpuno uništenje samog Reda, koji se na Malti ustoličio još davne 1530. godine, nekolicina vitezova predvođenih Velikim Komandirom Ferdinandom fon Hompešom iskoristila je veze uspostavljene sa Rusijom još iz vremena Petra I i Katarine II. Uz naredbu da u roku od 72 časa napuste Maltu, Napoleon je Vitezovima dozvolio da iz svoje riznice ponesu tri najveće dragocenosti koje su na ostrvu čuvane duže od dva i po veka: komadić časnog krsta na kome je Isus Hrist bio razapet, dar Luja XII; ikonu Bogorodice iz Filerma i ruku Svetog Jovana Krstitelja – od izuzetnog značaja za Red koji je nosio svetiteljevo ime, dobijenu od turskog sultana Bajazita II kao izraz želje da se okončaju pomorski sukobi između Otomanskog carstva i Malteških vitezova na Mediteranskom moru.

Stigavši na ruski Dvor, svetinje su prenete u Zimski dvorac u Gačino – rezidenciju ruskih vladara u blizini Petrograda. Tu su ostale sve do izbijanja Revolucije 1917. godine. Zahvaljujući svom danskom poreklu, carica Marija Fjodorovna se pred naletom boljševizma sklanja u Dansku i sa sobom nosi sve tri relikvije. Nakon njene smrti, njene ćerke, Velike kneginje Ksenija i Olga, predaju ih na staranje Mitropolitu kijevsko – galičkom, Antoniju (Hrapovickom). On se tada nalazio u Srbiji i, u znak zahvalnosti za utočište koje je Srbija tada pružila brojnim ruskim emigrantima, poverava ih srpskom kralju Aleksandru I Karađorđeviću, čija je sestra bila udata za nećaka cara Nikolaja II. I tako su se, sve do početka Drugog svetskog rata i aprila 1941. godine, kada kralj Petar II Karađorđević napušta Srbiju i odlazi u London, ove relikvije nalazile izložene u Kapeli.

Ovo čudesno putešestvije ruke Svetog Jovana Krstitelja se, tu, baš gde vi sada stojite, na kratko zaustavilo. A ako prošetate dvorskim kompleksom, čiji se Beli i Stari dvor prostiru na 15 hektara, i u čijem osmišljavanju je učestvovao i slavni direktor Versajskog parka u Parizu – Eduard Andre, susrešće vas mnogobrojni belezi srpske istorije. Unutar dvorova opčiniće vas francuske tapiserije, porcelan iz Sevra, japanske vaze boje bičje krvi i još štošta. Ali vi se nedajte. Sve je to samo ram za sliku mesta sa koga se pruža jedinstven pogled na Carigrad, Mediteransku pučinu i dalje.